Majkemi, ovo je trebalo pobjedit na Eurosongu :P
Ok, debilno je, ali pogledajte do kraja. Taj transvestit je stvarno napravio show tamo.
Obratite pozornost na ova dva lika pored pjevača/pjevačice :D

-update- Vidim da je slika u banani ovdje. Samo kliknite na spot i pogledajet ga na youtube-u. Ovdje nešto nije u redu :s

Naslov govori sve. Zadnji 'Čiko'. Pokušajte pogodit! Won't be easy ;)

U proljeće prije dosta godina, u lijepoj kući na jezeru, rodilo se malo djetešce i već tada se vidilo da će, kad naraste, imat brkove. I njegova obitelj je bila snobovska, baš kao i kod našeg prvog 'Čike'. Poslala ga je na fensi koledž u Duino :P, a kasnije ga natjerala da studira pravo.
S obzirom di i kako je odrastao, nije ni čudo da se naš 'Čiko' uhvatio politike. I to prave, one desne. Znate onu: ''Kakav ćale, takav sin.'', znači i mali je bio teška konzerva.
Tako mu je ćale sredio mjesto u jednoj kewl pravnoj tvrtki. Tu ga je šef pohvalio i poslo u drugu državu da radi u područnoj tvrtki i da napravi malo reda tamo. A on je samo to čekao. Došo je tamo i uveo željeznu diktaturu. Tuko je spremačice, zlostavljao dostavljače, suradnike tjero da betoniraju na njegovom novom gradilištu i sl. Ali tvrtka je savršeno funkcionirala. Udružili su se s par drugih poduzeća i postali prva prava konkurencija Ivici Todoriću. Ubrzo je napravio ugovor iz snova za 2 najveće članice koncerna 'Agrokor' i pod svoju vlast uzeo Ledo i Kraš. Poslije napada druga udruženja tvrtki iz Slovenije, uzima 21 tvrtku pod svoju vlast bez izgubljenog spora i dogovora.
Šef je bio ponosan, ali našeg junaka to nije zadovoljio. Nespremnog i zbunjenog (nije mu bilo jasno što će pravnoj tvrtki ugovor s Ledom i Krašem) Ivicu Todorića pozvao je da zajedno sudjeluju na kvizu 'Kviskoteka', ali s većim ulozima. Tu ga je naš junak totalno uništio, a Ivica pada u državno zarobljeništvo i dobiva zabranu rada i na bijelo i na crno. Sjedište i uprava tvrtke se seli u Zagreb i u bivšem 'Agrokorovom' središtu, uređuje svoj stožer. Šef dolazi u Hrvatsku, proglašava se novim vlasnikom skoro svega, a naš 'Čiko' postaje prvi ispod njega.
Tim događajem, tvrtka u kojoj je naš 'Čiko' bio zaposlen, dobiva nagradu od 5 milijardi zlatnih kovanica eura, dva nova tržišta i ugovor sa 39 tvrtki iz koncerna 'Agrokor'.
E sada slijedi onaj drugi dio njihova plana. Dobili su vlast nad velikim stvarima koje imaju jak utjecaj u državi, sad slijedi ovaj politički dio. Naš junak se aktivno uključuje u politiku i uspješno zabranjuje udrugu b.a.b.e., zabranjuje gay prideove, zabranjuje štrajkove, ukida kompletnu ljevicu iz sabora, ma ništa mu nisu mogli. Radio je što je htio i provodio svoju diktaturu.
Zatim dolazi problem, novi šef. Naš 'Čiko' opasno visi i na kraju, nakon što se potuko s njim i podero mu planer, je izvisio. Njegova poznata rečenica prije odlaska, bila je: ''Samo droga i alkohol mogu zaustaviti moju tugu i riješiti sva pitanja.''
Naš junak, žaleći za starim vremenima odlazi u prijevremenu penziju, seli u Neverland i tamo provodi ostatak svog života.

Prvoga nitko nije pogodio, osim papirnatog cavla :P Evo vam još jednoga, ako pogodite ijednoga čiku (onog starog ili ovog novog) dobivate nagradu. Nagrada će se mijenjati s obzirom na onoga ko pogodi :P

Vrijeme: prije kojih hiljadu i po godina. Mjesto: Vukojebina :P
Rodio se junak naše druge priče ''Pogodi čiku!''. Dečko je bio mali i užasno ružan. Živio je s mamom i bakom pa se već u ranim godinama očekivalo da će momak predodređen za velike stvari bit tek jedna obična pederčina.
Priče i očekivanja su se pokazala neistinitima. Istina, naš junak je i dalje bio ružan ko pas, ali je posto ono za što je bio predodređen. Postao je frajer, šminker i ženskar. Imo je kewl nadimak i svi su strepili od njegove pojave. Bavio se biznisom koji je samo za njega izgledao profitabilno. Ujedinio je sve bande istočnog svijeta i upustio se u procese globalizacije, ali u nekom drugom smislu. :P
Davna ideja njegovog ujaka, prelazi u realnost nakon što se ujedinjuje sa 'the Bratom'. Brat mu se bavio svim mogućim mutnim poslovima za koje je svijet tada znao. Vodio je kupleraj, bio je vlasnik kockarnica, dilo je drogu itd.
Kada su se naš čiko i njegov dragi braco odlučili ujediniti, nitko im nije mogo ništa. Osnovali su multifunkcionalnu i multinamjensku tvrtku ''osvojićemo ceo svijet'' i krenuli redom. Osvojili su cijelo sredozemlje, skoro cijelu europu, maleziju pa sve do kine. Dakle, tvrtka je imala sve veći i veći proračun, a to znači samo jedno. Ultra-veliki porez. Počeli su problemi, a naš čiko ih je riješio tako što si je ubio brata, a što drugo?! :D
Tu dolazi do izražaja koliko je on bio opičen. Nakon što je ubio brata, kružile su priče da jede svoju vlastitu djecu sa kamenicama i prstacima kad mu dođu gosti.
Tako se jednog dana odlučio otić u crkvu. Došo je i napravio sranje. Potuko se s časnim sestrama koje je 2 dana držo u zarobljeništvu u sakristiji, sve dok ga osobno papa nije došo molit da pusti sestrice i ne potrga oltar.
Cijeli život je imo problema s policijom i šefovima država. Kada se naš junak zaljubio u krivu đevojku, tj. njen ćale nije dao da mali trpa, naš junak je poludio i poslo svoju armiju na njega i najebo. Šef je pozvo susjede i drugove nordijce koji su uništili njegovu bandu puke ološi koja je samo znala pljačkat, klat i silovat (to im je ujedno bio i slogan).
Par godina kasnije, ta ista kći šefova, viđena je kako joj ćaletov potrčko uredno izrađuje djete. Ćale je poludio, potrčko je visio, a ći zove našeg junaka da riješi šta se da riješit. On dolazi i uzima je za ženu, uzima potrčkovo kopile, a zauzvrat traži pola kvarta. Ne kuću, ne stan u zagrebu, ne vikendicu u karinu, on doslovno traži pola kvarta. I ni pet ni šest, ćale dade. Sve za ćerkinu ljubav (naivčina).
Nakon par godina trošenja, naš junak ostavi ovu jadnicu koja se već postarala. Izrasla joj je prva sijeda, pojavile se prve bore i to je bilo to. Nema više. Kraj. :P
Naš čiko, u duši još uvijek mlad i željan, nađe si pravu mladu. Mladu koja može izdržat da je lopatom udariš po glavi, a ona i dalje gleda sapunice, štrika i ništa ne osjeća. Bila je prejaka, to ga je koštalo. Poslije derneka održanog radi vjenčanja na kojem se naš čiko zgazio ko stoka i plazio po striptizetama, on i mlada žena mu, odlaze na trošenje povodom prve bračne noći. Zamislite sad ovo, žena je bila toliko napasna da je čovjek od toliko seksa jednostavno umro. Žena ga je pojela za doručak. Nije izdržo, nije ni vijagru popio jer je loša za srce i onda umre ovako…
No svejedno, valjalo ga je sada pokopat. Pošto se nisu mogli odlučit 'šta, kako i gdje?'. Pokopali su ga na tri različita mjesta u četiri različita kovčega. Tako da je danas nemoguće naći njegov grob, niti da imaš onaj kewl kompas koji koristi Jonnie Deep kad glumi Jacka Sparrowa. :D
Kasnije se njegov lik pojavljuje u par Marvelovih stripova, ali ništa značajnije od toga...

This should be easy… :P

Na prvi maj, prije četiristotinjak godina, rodio se mali dječačić. Majka mu dade ne previše lijepo ime, ali to mu nije smetalo. On je znao da ga čeka velika slava u životu, valjda :D
Za svoj treći rođendan, naš, tada jako mali, čiko dobio je malenu zvjerku kao poklon. Pošto je životinja bila mala, smeđa i užasno ružna, naš junak ju je bacio, počeo vrištat i na kraju pljunuo na nju… Životinjica se povukla, a dvorjanicima je bilo naređeno da je uklone sa dvora. Tako je i bilo. Životinja je uklonjena, a naš junak je još par dana imao noćne more o njoj, ali je i on ubrzo poslan u školu…
Dečko je bio fensi, rođen u malom provincijskom gradiću, njegova snobovska obitelj je poslala njega i bracu u jedan od elitnih gradova na školovanje. Nakon punoljetnosti, naš junak je dobio svoju samoupravu nad jednim povećim područjem, ali je ipak visio samo u jednom mjestu. Tamo je počeo izlazit s krivim društvom i ubrzo je sve krenulo nizbrdo. Počeo je pit, pušit drogu, snifat magnetin, a i kurve mu nisu bile nepoznanica.
No dobro, kad ga je prošla ta faza, tj. kad ga je ostavila cura i kad su njegovi frendovi shvatili da sluša Britney i Village People, naš junak odlazi u vojsku. I odma u rat, i to tridesetak godina. Tad je probio na mozak i počeo pisat gej liriku. Napiso je par pjesama i zbirki, ali to sad nije bitno. Idemo dalje :P
Poslije rata, naš junak se vraća svome braci i oni zajedno počinju harat uokolo. Radili su sve šta im je palo na pamet. Od drogiranja, pijanih noći uz narodnjake pa sve do tučnjava sa religijskim i narodnim manjinama. Nisu birali, bio on turčin, šiptar ili cigan. Sve su ih šibali. Ni kralj im nije mogo ništa, ali ipak su se držali dogovora koji su sklopili s njim. Naš junak, očito ljut i razočaran, odlučuje se povući nazad u svoj grad mladosti i igrat se žene bogataša. Naredio je izgradnju svoje nove rezidencije, cijele dane je provodio u šopingu i visio na kavama s frendicama.
Nakon te faze, tj. kad ga je majka vidila kako se njeno dijete ponaša, naš junak se ponovo vraća u vojsku i to opet u rat. Ovaj put je bio lud, ljut i na ecstasy-ju pa ga ništa nije moglo zaustaviti. Rušio je neprijateljska uporišta, palio mostove i ubijao vođe.
Svi su mu se divili, dobio je razne titule još raznijih svjetskih vođa, a žene su vrištale na svaku njegovu pojavu, makar to bilo i na televiziji.
Jedne nedjelje, došo mu je kum u posjet i donio pušku. U to vrijeme, puška je značila samo jedno, ili ću te ubit ili idemo u lov! Tako su se njih dvojica spremili i krenuli u šumu. Lovili su sve šta su stigli, ptice, fazane, zečeve, jelene, jedan drugoga i ko zna šta sve ne… Kad odjednom kum vidi lane i počne trčat za njim. Naš čiko je tada već bio poprilično umoran i onda je rađe pustio ludog kuma nek sam trči za lanetom, nek se veseli. Ali, to ga je koštalo. Čega? - Nije bitno. Iz grma se pojavila ogromna smeđa divlja životinja i napala našeg čiku s leđa baš u trenutku kada je spušto pivu pored kamena i namjeravo otvorit mesni narezak. Živina je skočila i pokušala ga ubit. Naš čiko je pružao slab otpor i sve što je mogo napravit, bilo je udariti konzervom životinju u glavu. Nije pomoglo… Neman ga je zaklala, popila njegovu pivu, pojela narezak, na kraju pljunula na našeg mrtvog čiku i nestala praćena psovkama pijanog kuma. Kasnije se pričalo da mu je to napravio onaj davno dobiveni, ali odbačeni rođendanski poklon...
Postoji još jedna priča o njegovoj smrti. Ta je više kao legenda, ali evo. Ona kaže da dok su kum i naš čiko bili u lovu, kad se pojavila neman obojica bili već poprilično pijani i napušeni (ne trave nego Drine :P). Dakle, kada se neman pojavila oni su je počeli dražit. Počeli su joj se smijat jer je ružna i zezali su je da joj je mama lučki radnik. Onda je ludi kum donio štap za ražanj i dao ga našem čiki. Čiko uzeo ražanj i počeo zajebavat životinju da će je nabost na to i pojest za gablec. E tek tad je živina izgubila strpljenje i napala obojicu pijanaca. Kum je bio lakši 15kg i uspio je pobjeć, a naš čiko je najebo :D

Dakle, ko je čiko? :P

Mislio sam vam napisat neki normalan post, ali sam se sjetio nečeg kewl. Nečeg što je 'in' u zadnje vrijeme. EVO VAM LYRICSA! :D


Come to decide that the things that I tried
Were in my life just to get high on

When I sit alone come get a little long
But I need more than myself this time

Step from the road to the sea to the sky
And I do believe that we rely on

When I lay it on
Come get to play it on
All my life to sacrifice

Hey oh listen what I say oh
I got your
Hey oh now listen what I say oh

When will I know that I really can't go
To the well once more time to decide on

When it's killing me
When will I really see
All that I need to look inside

Come to believe that I better not leave
Before I get my chance to ride

When it's killing me
What do I really need
All that I need to look inside

Hey oh listen what I say oh
Come back and
Hey oh look at what I say oh

The more I see the less I know
The more I like to let it go... hey oh... woah woah woah

Deep beneath the cover of another perfect wonder
Where it's so white as snow

Privately divided by a world so undecided
And there's nowhere to go

In between the cover of another perfect wonder
And it’s so white as snow

Running through the field where all my tracks will be concealed
And there's nowhere to go

Oh

When to descend to amend for a friend
All the channels that have broken down

Now you bring it up
I’m gonna ring it up
Just to hear you sing it out

Step from the road to the sea to the sky
And I do believe what we rely on

When I lay it on
Come get to play it on
All my life to sacrifice

Hey oh listen what I say oh
I got your
Hey oh listen what I say oh

The more I see the less I know
The more I like to let it go... hey oh
woah woah woah

People need the cover of another perfect wonder
Where it's so white as snow

Privately divided by a world so undecided
And there's nowhere to go

In between the cover of another perfect wonder
Where it’s so white as snow

Running through the field where all my tracks will be concealed
And there's nowhere to go.

I said hey hey yeah... oh yeah,
Tell my love now
Hey yeah yeah oh yeah
Tell my love now
Deep beneath the cover of another perfect wonder
Where it's so white as snow
Finally divided by a world so undecided
And there's nowhere to go
Deep beneath the cover of another perfect wonder
Where it’s so white as snow

Running through the field where all my tracks will be concealed
And there's nowhere to go.

I said hey oh yeah... oh yeah,
Tell my love now
Hey oh yeah oh yeah oh yeah, oh yeah

Bilo je nešto manje od ponoći. Sjedio sam na terasi male vikendice i gledao zvijezde koje se gotovo svake večeri savršeno vide. Brojim avione koji prelijeću nebo iznad mene, tj. pratim mala crveno-žuta svijetla koja cijelim putem trepere.
Hladni povjetarac povećava ugođaj i samo pridonosi doživljaju. Puni mjesec se polako miče prema sjeveru, ali kao da ne želi. Nešto ga vuče, a on se opire. Mijenja boju i pokušava se zaustaviti, ali ipak neće.
Nakon nekoliko trenutaka začujem lavež pasa i tri mačke protrče ispred moje terase. Pogledom ih ispratim i nastavim gledati nebo. Odjednom ponovno spustim pogled, ali ne zbog divljih mačaka nego zbog nečega na drugoj strani. Nešto poprilično daleko, ali u mojoj ravnini. Vidim svjetlo koje se polako gasi i polako nestaje. Pogledam bolje, da otklonim mogućnost zablude zbog dužeg buljenja u nebo. I dalje to svjetlo treperi, ali djeluje samoubilački. Kao da bi se najradije samo ugasilo da može.
Nekako zainteresiran i pomalo zatečen u dosadi, rekoh, idem se prošetati do toga. Krenem dobro poznatim mi putem i tamo sam bio za nekih 20-ak minuta. Pratio sam stari put koji vodi na dvije strane. Jedan krak vodi na plažu, ali preko onog dijela gdje se obično nalaze oni malo slobodnijeg duha pa se kupaju i sunčaju goli. A drugi krak vodi u grad. Ja, dakle, otiđoh prema gradu i ubrzo sam bio ispod umirućeg svijetla.
Bila je to obična ulična lampa, ali jedina koja je radila u tom dijelu grada. Sve su bile ugašene, a samo ta je bila upaljena. Bilo mi je čudno, ali mi je više bilo žao potrošenog puta zbog jedne obične lampe.
Razočarano izdahnem i okrenem se prema putu za natrag. Dolazim do mjesta gdje se dva kraka ovog kozjeg puta sijeku i stapaju se u jedan koji vodi do dijela grada u kojem ja živim. Pogledam ovaj drugi put i rekoh sebi: ''Kad već vrludam bezze, idem još skočit do plaže.''
Dolazim na plažu i uhvatim šaku kamenja i počnem bacati ih u namjeri da svaki kamen odskoči od vode što više puta.
Polako počne puhati topli vjetar, ali ne prejako. Taman onoliko da me uvjeri u jedno noćno kupanje. Skočih u vodu i provedoh tamo nekih pola sata. Svih pola sata sam radio ono što nikada ne radim kada se kupam u moru po noći, ronio sam. Imam naviku da skoro pa ne mogu zaroniti zatvorenih očiju. Kada se kupam u mraku, obuzima me neki čudan osjećaj jer ne vidim ništa, a znam da imam otvorene oči.
Izronio bi samo kad mi je bio potreban zrak i kada bi pogledao jesam li otišao predaleko od obale.
Izašao sam i osjećao se nekako čudno. Nešto nije bilo u redu, a bilo mi je nekako nevjerojatno ugodno. Bilo je predobro da bi bilo moguće. 3 stvari koje volim raditi, a niti jedna loša stvar da to zaustavi ili promjeni.
Sve je bilo tako lako i tako dobro, praktički savršeno. Začudih se sam sebi, ali i dalje je sve bilo tu. Ne znam kako, ali je. Ništa nije krenulo krivo i to me je strašilo.
Nešto sigurno nije u redu…
A ona lampa na ulici, nije bila zadnja koja je ostala upaljena, nego prva koja se upalila…

Nakon što bezuspješno iscrpiš sve mogućnosti, ostat će jedno rješenje, jednostavno i očito, jasno vidljivo svima drugima.

U svemu treba pretjerivati. Da bi uživali u životu, uzimajte velike zalogaje! Umjerenost je za redovnike.

Oni koji moraju najmanje putovati, uvijek i bez iznimke stižu posljednji.

Sve ovisi.

Ono što ne razumijemo, uvijek je logično.

Dim cigarete uvijek se kreće u smjeru nepušača bez obzira na smjer povjetarca.

Da je Bog htio da odlazimo na koncerte, dao bi nam karte!

Nikad ne recite 'ups' u operacionoj sali.

Pažljivo slušaj dok drugi raspravljaju o problemu. Uhvati se za neku sitnicu i njome ih pokopaj.

Ljudi se dijele na dvije grupe - pravedne i nepravedne s tim što pravedni rade podjelu.

Seks je nasljedan. Ako ga tvoji roditelji nisu imali, velike su šanse da ga ni ti nećeš imati.

Čista kravata privlači specijalitet restorana.

Tijekom najvažnijeg predavanja koje zahtijeva najveću moguću pažnju, pored tebe će sasvim slučajno sjesti najprivlačnija studentica na cijelom fakultetu.

Kad jedete slona, jedite zalogaj po zalogaj!

Ako smrdi, to je kemija. Ako ne funkcionira, to je fizika. Ako je neshvatljivo, to je matematika. Ako je besmisleno, to je ekonomija ili psihologija.

Najgore smeće nastoji s televizijskih ekrana istisnuti obično smeće.

Svaki profesor smatra da moraš naučiti samo njegov predmet.

Sve ljude možete lagati jedno vrijeme, neke ljude možete lagati cijeli život, ali mama sve sazna. :)

Čovjek je samo čovjek, ali dobar bicikl je prava vožnja.

Nikad ne spavaj s nekim luđim od sebe.

Novi učenici dolaze iz škola u kojima se ništa ne uči.

Da građevinari grade zgrade kako programeri rade programe, prvi bi djetlić uništio civilizaciju.

Dovoljno nije nikada dovoljno.

Nitko nije usamljen dok jede špagete.

Ako se tekst sastoji od dvije riječi, jedna će biti krivo napisana.

Ne možeš pobijediti. Ne možeš izvući neriješeno. Ne možeš čak ni prekinuti igru.

Celibat nije nasljedan.

Šansa da kruh padne na namazanu stranu direktno je proporcionalna cijeni tepiha.

Objekt koji pada uvijek će pasti tamo gdje će napraviti najveću štetu.

Samo toga dana. Nešto je stalo i promijenilo sve.
Šetao sam jednom, meni jako poznatom ulicom, ako se nešto takvo može nazvati ulicom, i prolazio ispod drveta koje je tu bilo svaki dan, ali baš tada se meni činilo novim. Nije se uklapalo u moju viziju i sjećanje te ulice i tog dvorišta u kojem se nalazilo. Kao da ga je netko posadio noć prije.
Zastao sam i rekao sebi u bradu: ''Otkud ti tu?''. A ono je samo zanjihalo svojim zamornim iglicama na granama kao da mi odgovara: ''A otkud ti tu?''. Glupo. Drveće ne može govoriti, ali misao o tom pitanju mi proleti kroz glavu.
U sljedećem trenutku sam zatekao sam sebe kako hodam po istoj cesti koja vodi samo do jednog mjesta, ali ja tamo nisam htio ići. Prazne glave i sjetnih misli, vučem se prema poznatom cilju, a iz nepoznatih razloga. Dolazim tamo i vidim – ništa.
Otkud sad to? Nije li me nešto trebalo dočekati tu?!
Odgovor je, kao i uvijek, jednostavan – NE!
A i zašto bi me čekalo? Jesam li ja to zaslužio? Ima li netko ili nešto razloga biti tamo gdje sam ja dospio? – Nema. Tamo sam sâm, tamo sam dospio sam i što će mi netko da me čeka tamo? Trebam li ja to? – Trebam, ali ne dobivam. Znam da trebam, ali ne treba nitko drugi. Sve je jasno. Zašto ako može drugačije?
Ali opet, može li drugačije? Može li onako kako ja to zamislim?
Pa sve može biti onako kako ja želim, ali samo može. Hoće li biti tako, to nitko ne zna. Zna li On? – Zna. On uvijek zna, bez obzira koliko ja htio da to ne zna nitko. Baš kao ja.
Kuda i kamo? Dva pitanja za jedan odgovor – Nikamo. A i zašto bih? – Baš zbog toga.
Došao sam na kraj ulice i vidio nešto što sam vidio već stotinu puta. Ali taj dan je bilo prazno. Nije bilo onako kako sam ja očekivao. Bilo je previše crno s obzirom da je inače plavo i svjetlucavo.
Nešto mi je govorilo. Prišao sam bliže i sjeo na rub. Uronio svoje noge u hladnu vodu. Sjedio sam i promatrao prazninu koja je bila svugdje oko mene. I odjednom me nešto povuče dole. Padnem, ali ne u vodu. Udarim glavom u kamen i zaspem. Kako? Zašto?
Je li moglo drugačije?

Bila su 4 sata popodne i kiša je padala bez prestanka. Tu i tamo je zagrmilo i sijevnulo, a mačak pored mene bi se naglo zatresao i uvukao još dublje u svoju košaricu. Niotkuda se nije nazirao kraj kiši, a prolazak oblaka mi nije ni padao na pamet. Oko pola 5 je kiša počela jenjavati, a prva zraka sunca se probila kroz guste sive oblake. Bez obzira što je to jedan u nizu ljetnih dana praćenih kišom, po završetku kiše je još uvijek bilo hladno, oblačno i puhao je snažan vjetar s Velebita. Bio sam na moru, sjedio na balkonu, gledao prestanak kiše i pratio kako se sunce miče iza oblaka. Kada me zaslijepila prva zraka sunca, pomislih, sad je gotovo, prestat će u roku od pola sata i idem na plažu. Sjedio sam tako nešto više od sat vremena i onda sam otišao. Dojadilo mi je i pokupio sam se na plažu.
Plaža je bila pusta. Bila je sredina mjeseca kolovoza, ali kiša je uspjela rastjerati i najluđe turiste koji se vole kupati po kiši. Oko mene nije bilo nikoga, samo pijesak i neograničene količine slane vode koja je poprimila jednoliko sivilo gdje god bi pogledao. Sve je bilo jednostavno. Nije bilo nikoga. Sjeo sam na poveći kamen uz jedino drvo na plaži i tako proveo sljedećih pola sata. Razmišljao sam i tresao se svaki put kada bi zapuhao vjetar. Razmišljao sam o sebi i ljudima uz mene i kako bi bilo divno ostati ovdje zauvijek, kako bi bilo divno zaustaviti vrijeme i provesti ga ovdje. Za to vrijeme protrči iza mene neki turist koji je došao skidati kile na more, a zbog hladne vode je morao preskočiti svoj uobičajeni ritual. Inače bi dolazio na plažu, desetak minuta se istezao i onda bi se zatrčao i uskočio u more te plivao dobra dva sata. Sada je samo protrčao, prepoznao me i mahnuo te nastavio dalje. Nije htio smetati jer kako god bilo čudno što sâm sjedim na plaži, bilo je očito da me nešto muči i on je to vidio. Ostavio me da razmišljam.
Nakon dugog razmišljanja, primijetio sam da je i ono malo kiše što je padalo, prestalo te da se vjetar smirio. Odjednom sam zatekao sam sebe kako skidam majicu i skačem u hladnu vodu. Na euforičan način kako bi to činio onaj turist koji je maloprije protrčao. Plivao sam sâm. Otišao sam dalje nego ikada. Uopće nisam osjećao umor i ništa što bi me zaustavljalo ili sprečavalo. Toga dana su sve bove s mrežom i iglicama za ribe bile maknute tako da nisam ni primijetio koliko daleko sam otišao. Kada sam primijetio da se opasno približavam drugoj obali, stao sam i pogledao iza. Bilo je vrijeme da se vratim. Pošto ljeti dani dugo traju, nisam imao pojma koliko je približno sati, a i ovi sivi i tmurni oblaci su mi samo još više odmagali u vremenskom orijentiranju. Ali to mi nije bilo važno. Vratio sam se na obalu, izašao van, posušio se i ponovo sjeo na isti kamen. I niotkud se pojavi ona.
Lagano je šetala prema meni i nosila ručnik. Bio sam iznenađen i ništa mi nije bilo jasno. Otkud ona sad?! Polako mi je prilazila sa blagim smješkam na njenom blijedom licu. U tom trenutku sam se sjetio da njen prozor ima pogled na plažu i da me vjerojatno vidjela samoga dolje i poželjela mi se pridružiti. I bilo je tako. Došla je do mene i ponudila mi svoj ručnik da se ogrnem jer je bilo očito da se tresem od hladnoće te da sam sav mokar. Uzeo sam ga i pomoglo je, više mi nije bilo toliko hladno. Sjela je uz mene i zagrlila me.
Bilo mi je čudno, ali ona reče: ''Ne govori ništa, bit će ti toplije.'' Stvarno je bilo tako. Sjedio sam u njenom zagrljaju i postajalo mi je sve toplije.
Sjedili smo tako skoro pola sata, ali pošto nisam imao pojam o vremenu, tko zna koliko je zapravo prošlo. Nijemo smo sjedili, gledali u daljinu. Imao sam osjećaj da razgovaramo mislima. Nikakve riječi nisu bile potrebne, sve nam je bilo savršeno jasno. Odjednom se ustala i rekla: ''Sad kad si se osušio, ideš se ponovno smočit.'', blago se nasmijala i povukla me za ruku da ustanem. Nakon nekoliko trenutaka opet sam bio u hladnoj vodi, ali ovaj put je ona bila sa mnom. Zajedno smo se smrzavali, ali bez obzira na sve, nismo se žalili. Nastavili smo plivati u istom ritmu i ubrzo došli do druge obale. Tamo smo izašli, pogledali oko sebe i vidjeli neko sasvim novo mjesto. Iako nije bilo nikoga, bilo je čudno i osjećali smo se sasvim nepozvanima i nepoželjnima. Vidjeli smo što smo htjeli i krenuli smo natrag.
Počeli smo osjećati umor u rukama i nogama. Ona je zastajala na trenutke, ali sam je ja ili povukao za sobom ili pričekao s njom da se odmori. Nisam je htio ostaviti samu.
Izašli smo iz vode i već se smračilo. Bilo je kasno, ali nije nam bilo bitno. Pretpostavljao sam oko 8-9h navečer, ali to sam samo pomislio na trenutak i ta misao je već bila daleko iza mene. Vratio sam joj njen ručnik i ogrnuo ju. Tresla se kao da ima groznicu i ovaj put sam ja zagrlio nju i pomogao joj da se ugrije. Pogledala me čudno, ali sa zadovoljnim osmjehom. Nešto mi je rekla, ali je nisam doživio, ponovila je i ja sam je samo pogledao. Ona je znala što to znači. Ona je shvaćala bez mojih riječi. One su u tom trenutku bile potpuno bespotrebne.
Već je izišao mjesec, a ona i ja smo i dalje sjedili na istom kamenu na plaži i smrzavali se. Bilo je hladno, ali to je bio osjećaj koji je bio na drugom mjestu.
Sjedili smo zagrljeni i promatrali more, promatrali svijet oko nas i razgovarali mislima. Znao sam svaku njenu misao i ona je znala moju. Rekla mi je sve, bez ijedne riječi, vidio sam to u njenim očima. Odgovorio sam joj pomalo začuđeno jer sve ovo nisam očekivao. Sve što sam htio bilo je otići na plažu i okupati se kad se vjetar smiri, a dobio sam ovo. Nisam se mogao načuditi, ali na pozitivan način. Bio sam sretan. Ona je bila kraj mene i ništa više mi nije trebalo.
Ostatak večeri smo razgovarali, ali ovoga puta riječima. Ispričala mi je svoju priču koju sam, nakon što je ona završila, ja nastavio pričati. Zaboravili smo na sve. Bilo nam je lijepo iako smo znali da ćemo oboje loše proći kada se pojavimo doma i koliko god nam je bilo hladno. To nas nije zanimalo.
Uživali smo u svakom trenutku i vrijedilo je…